za demokratsko i humanije društvo

Razgovarali smo sa Lejlom Gačanicom, pravnom konsultanticom i neovisnom istraživačicom, na temu rodno zasnovane diskriminacije na radu u BiH. Lejla Gačanica se radom u oblasti ljudskih prava bavi već dugo vremena, a posebno ističe svoj četverogodišnji rad na projektu "Unapređenje ženskih radnih prava", a čiji je cilj poboljšanje razumijevanja diskriminacije i jačanje zakona, politika i procedura za bolje rješavanje rodne diskriminacije u Jugoistočnoj Evropi, a posebno u vezi sa ženskim pravima. Ovom temom kao i temom ljudskih prava, Lejla se bavila i u okviru drugih projekata, naučnih konferencija i edukacija. Lejla ističe da je za rodno-zasnovanu dikriminaciju na radu važno da ona bude vidljiva svim važnim akterima (od radnika/ca, poslodavaca, institucija do šire društvene okoline), da je evidentiramo, pratimo i svakako radimo na prevenciji i procesuiranju.

Razgovor sa Lejlom prenosimo u nastavku:

Lejla, možete li nam za početak reći s čime ste se susreli prilikom Vašeg istraživanja, kakav je zapravo položaj žena na tržištu rada u našoj zemlji? Da li je i u kojoj mjeri rodno zasnovana diskriminacija u oblasti rada prisutna u BiH?

Položaj žena na tržištu rada je prije svega neravnopravan sa muškom radnom snagom u gotovo svim kategorijama poslova, dobnih grupa, kvalifikacija. Podaci iz Ankete o radnoj snazi iz 2017. godine pokazuju da je stopa zaposlenosti žena bila 24,9%, a muškaraca 43,2%. Stopa nezaposlenosti među spolovima se razlikuje: 23,1% za žene i 18,9% za muškarce. Procenat zaposlenih je gotovo isti među muškarcima i ženama, ali se razlikuje u pogledu samozapošljavanja (22,6% muškaraca i 17,4% žena) i neplaćenih porodičnih radnika/ca (1,9% muškaraca i 7,4% žena).

Rezultati istraživanja pokazuju da je svijest o rodno-zasnovanoj diskriminaciji na radu izuzetno niska i da se odnosi kako na zaposlene tako i na poslodavce. To se ogleda u prepoznavanju, prijavi i procesuiranju ovih slučajeva. Također, vrlo je mali broj prijavljenih i procesuiranih slučajeva ove diskriminacije. Primjera radi, istraživanje je pokazalo da polovica prvostepenih sudova koji su dostavili podatke (njih 23), nije imala zabilježen niti jedan predmet diskriminacije na osnovu spola, seksualne orijentacije, spolnih oznaka (uključujući i posebne oblike diskriminacije) u zadnjih deset godina, zaključno sa 2018.godinom.

U isto vrijeme, rodno-zasnovana diskriminacija nije prisutna već sveprisutna i gotovo normalizirana na našem tržištu rada. Različite plate za isti rad, mobing, uznemiravanja i nejednake mogućnosti za zapošljavanje i napredak su samo dio ove diskriminacije. Što se tiče zastupljenosti, postoje oblasti u kojima su žene zastupljenije (brojčano) poput obrazovanja i zdravstva, ali se to ne reflektuje na rukovodeće pozicije u tim sektorima.

Na koji način se najčešće manifestuje ova vrsta diskriminacije? Koji su to njeni najčešći oblici i kako ih prepoznati?

Rodno-zasnovana diskriminacija prisutna je u svim dijelovima koji se tiču tržišta rada: od zapošljavanja, do otkaza. Poput: diskriminatornih oglasa za posao, pitanja o trudnoći i planiranju porodice na razgovorima za posao, (ne)dobijanje posla zbog trudnoće ili djece, različite plate za isti rad, nemogućnosti napredovanja, uznemiravanja na osnovu spola i seksualnog uznemiravanja, otkaza zbog trudnoće. Sve ovo se dešava mnogo češće (ili isključivo) ženama iz jednog razloga – jer su žene. Muškarac vjerovatno neće dobiti otkaz jer je postao otac – za ženu, posebno u privatnom sektoru, to je velika vjerovatnoća u BiH. I to je tek jedan od najočitijih i najčešćih primjera. Međutim, mnogi oblici rodno-zasnovane diskriminacije često ostaju utišani zbog stigmatizacije, srama, ili straha.  Ovo se posebno odnosi na seksualno uznemiravanje na radu: žene su izložene užasnim ucjenama, prijedlozima seksualne prirode, nasrtajima u sredini u kojoj bi morale biti sigurne. Seksualno uznemiravanje, prema podacima iz istraživanja, je češće u javnom sektoru ali i tu najčešće ostaje neprijavljeno.

Pandemija nam je pokazala koliko brutalno tržište rada zapravo izgleda; pogledajte samo pokušaj prijedloga izmjena Zakona o radu FBiH ali i podatke o sivom tržištu, zloupotrebi radnika i njihovih prava i koliko je radnica učestvovalo u tome.

Kakva je, po Vašem mišljenju društvena svijest kada je ova tema u pitanju? Kako postići širenje ove svijesti i njeno podizanje na viši nivo? Da li je rodno-zasnovana diskriminacija isključivo ženski ili bi trebao biti društveni problem?

Naravno da je društveni problem, u čijem rješavanju moraju učestvovati i muškarci i žene. Ako ga posmatramo kao 'ženski' jer se dešava ženama – što istina jeste opšta percepcija – onda se moramo podsjetiti ko ga vrši, i zbog čega ga imamo. Zbog patrijarhalnih normi, rodnih uloga i pozicija moći koje najćešće zauzimaju muškarci. Istraživanje je pokazalo da rodno-zasnovanu diskriminaciju najčešće čine nadređeni i muškarci, ali ne isključivo, već i kolege, podređeni, druge žene. To je važna odrednica za naš odnos prema rješavanju ovog problema – ova diskriminacija je zabranjena zakonom i ne može se nastaviti provoditi jer je 'to kod nas tako'. Problem neprimjene zakona je jednako veliki kao i problem niske svijesti o rodno-zasnovanoj diskriminaciji.

Ovdje imamo još jedan važan aspekt: izuzetno loša ekonomska situacija, time i loš položaj radnika/ca i borba za svako radno mjesto. Mnogo radnica trpi različite oblike rodno-zasnovane diskriminacije ne zato što je ne prepoznaju već zato što se boje da će izgubiti posao ako traže zaštitu svojih prava.

Nadalje, susrećemo se sa višestrukom diskriminacijom (diskriminacijom po više osnova) poput diskriminacije zbog spola i dobi, spola i invaliditeta, spola i etničke pripadnosti, političke pripadnosti i religije. Rodno zasnovana diskriminacija LGBTQIA + osoba je vrlo prisutna, a mnogo osoba ne otkriva identitet zbog straha od gubitka posla ili nasilja.

Kako podići svijest o problemu rodno-zasnovane diskriminacije na radu? Dubinskim, kontinuiranim i sveobuhvatnim radom sa radnicimaama, sindikatima, poslodavcima, nadležnim institucijama, civilnim sektorom, medijima. I to kroz obrazovanje i razumijevanje šta je i kakve posljedice ostavlja rodno-zasnovana diskriminacija. Mislim da je rodno-zasnovana diskriminacija suviše dugo bila sakrivena unutar opštih povreda radnih prava, običajnog umjesto pozitivnog prava, i nažalost kao većina rodnih pitanja – marginalizirana unutar ovih kategorija.

Kakvo je Vaše mišljenje o postojećem normativnom i institucionalnom okviru u ovoj oblasti? Da li su postojeći mehanizmi odgovarajući za ostvarivanje rodne jednakosti u oblasti rada i radnih odnosa?

Pravni okvir treba određene dorade, ali uopšteno ne manjka nam pravne regulacije koja uređuje rodno-zasnovanu diskriminaciju na radu. Ovu oblast regulišu Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova ali i entitetski zakoni o radu, te Zakon o radu Brčko distrikta BiH.  Problem sa našim pravnim okvirom je što se ne primjenjuje.

Da li prema Vašim saznanjima diskriminisane osobe dovoljno koriste postojeće mehanizme zaštite od diskriminacije i ukoliko ne, zbog čega je to tako?

Ne, i to iz nekoliko razloga. Već sam spomenula da je nivo znanja o tome šta je diskriminacija po osnovu roda i spola (na radu), i to uključuje nedostatak znanja koja djela je čine ali i koja prava radnici/e maju i kome da se obrate za zaštitu. Imamo sjajne organizacije civilnog društva koje pružaju pravnu pomoć (poput Centra ženskih prava Zenica, Udružene žene Banja Luka, Centar za građansku suradnju Livno, Sarajevski otvoreni centar, Vaša prava) pa ipak trebamo krenuti od toga koliko su radnici/e spremni da traže zaštitu prava. To nas vodi do drugog razloga – strah od odmazde, gubitka posla, označavanja (posebno u manjim sredinama) radnika/ce kao nepoželjnog jer 'se buni', i sl. Zabilježeno je, kao treći razlog, nepovjerenje u institucije i postupke koje vode. Dodatni izazov u procesuiranju slučajeva diskriminacije predstavlja nekonzistentna (gotovo i nepostojeća) sudska praksa.

Stoga, rad na borbi protiv rodno-zasnovane diskriminacije na radu mora obuhvatati sve ove razloge, odnosno njihovo prevazilaženje i svakako primjenu zakona i to od poštivanja npr. od faze  zapošljavanja umjesto isključive primjene (i to rijetke) tek kada do povrede prava dođe.

Kada govorimo o konkretnim i pojedinačnim slučajevima diskriminacije, koji su to konkretni koraci na putu za ostvarivanje svojih prava koji biste predložili osobama koje su doživjele i prepoznale ovu vrstu diskriminacije?

Informisati se o svojim pravima, razmotriti opcije koje postoje za zaštitu i odlučiti da li će se pokrenuti postupak (i koji). Postoje postupci, poput postupaka pred Institucijom ombudsmana ili gender centrima koji su besplatni i nisu sudski, kraće traju i imaju neobavezujuće odluke. Postoje sudski postupci, i tu bih već preporučila da se traži pravna pomoć. Međutim, nekada obraćanje sindikata ili zastupnika radnika/ce poslodavcu ima pozitivan rezultat i slučaj se riješi bez pokretanja formalnog postupka. Također u Republici Srpskoj postoji Agencija za mirno rješavanje radnih sporova koja može biti dobar mehanizam za zaštitu prava, ako se želi izbjeći sudski postupak. Međutim, i sudski postupci su važni za zaštitu prava, i ne treba odmah odbaciti tu mogućnost. Ovo su naravno vrlo pojednostavljeni savjeti, jer su vrlo široki rasponi slučajeva povrede prava i mogućih odgovora. Stoga svakako prvi korak treba biti provjera da li i o kojoj povredi prava se radi te šta se povodom toga može učiniti.

Ono što radnici/e mogu uraditi odmah jeste da evidentiraju postupke povrede prava, odnosno diskriminacije. Mogu voditi dnevnik u koji bi upisvali kada se nešto desilo, šta se tačno desilo, od strane koga, ko je bio prisutan; čuvati prepisku (mail, sms, dopisi) iz koje se vidi diskriminatorno postupanje; i slično.

Šta biste poručili žrtvama diskriminacije, kako da istraju u borbi za ostvarivanje svojih prava, naročito kada uzmemo u obzir strah od gubitka posla, prešutno odobravanje ove vrste diskriminacije od strane društva, te gotovo nepostojeću sudsku praksu?

Prije svega, potražite pomoć. Pravnu i psihološku. Besplatna pravna pomoć je dostupna čak i putem telefona, maila, online, putem nevladinih organizacija i sindikata. Provjerite koje su Vaše opcije za zaštitu. Teško se odlučiti u ovim okolnostima pokrenuti postupke pred institucijama, to je razumljivo, no nisu svi postupci dugotrajni ni skupi, a zakoni pružaju zaštitu od odmazde. Niko ne može garantovati da se neće desiti, no bez poznavanja radnih prava vrtimo se u začaranom krugu u kojem nema promjene u korist radnika/ca. Posebno ohrabrujem one koji doživljavaju mobing, seksualno uznemiravanje ili bilo koju vrstu nasilja na radnom mjestu da potraže i psihološku pomoć. Izloženost ovim oblicima diskriminacije, posebno ako se kriju ili pokušavaju sami riješiti, mogu negativno uticati ne samo na radnike/ce, već i na njihove porodice. Ne postoji situacija iz koje nema izlaza i nijedna nije nebitna. Borba za ostvarivanje i zaštitu radnih prava može se voditi na različitim frontovima, ali je moramo voditi.